„Vo nota ḱe se vidim sebe i naš svet za mig, kako ostrva meu ẑvezdenite strui - adžii na smrću koi patuvaat od horizontale do horizonta, preko beskonačnog mora na prostoru i vremenu“, napisao je američki naturalist Henri Beston vo zanes votacista Najudaljenija kuća , 1928) za to kako noẑta go oživuva čovečkiot duh. I navistina, ima nešto neobjašnjeno veličanstveno to kao što se ne prečekuje u utešnoj pregratki na neispunjenoj temni i ni go olesnuva metabolizam na seta negativnost što se nanosi kod nas u tekot na denot; vo toa kako, vo soništata što nikoga nema celosno da gi shvatime, gi iznesuva na videlina sajta naših somneži; i kako nè potsetuva deka, vo momentot koga Zemjata ḱe mu zavrti grb na Sonceto, zasekogaš se prostuvame od ušte jedan den od našeg života.
Nikoj podobro nije objasnio ova mona nota, nitu nejzinata povrzanost so itnost na čoveckata smrt, kao Antoan de Sent-Egziperi (1900-1944) vo filozofskite memoari na „Voen pilot” na posredstvom uvoda „Voen pilot” princ“.
Vo knigata, Sent Egziperi opišuva kako edno popladne, pred letom na opasnu izvidničku misiju nad francuskim gradom Aras, svoju glavu počele da niknuvaat prašanja za vojnu, smrt, bilo žrtve i herojstvo, no deka ovaj bi trenutak bio sfatil da im se desi se posveti taa večer, ako ja preživee zadaćata. Nota, smetnja toj, idealno je vrijeme za razmišljanje za egzistencijalna prašanja:
„Noẑe umot spie i rabote ednostavno postojati. One nesto koje navise su vazne ponovo da dobiju svoj oblik, da nadziru unistenje na dnevnoj analizi. Čovek ponovo ima svoje delove i stanuje kao mirno drvo“.
Soočen so sopstvena pamet, toj dodava:
„Denot pripaœa na bračne scene, no noẑe one što se skarale ponovo i naoňaat Ljubovta. Zato što je ljubovta pogolema od poplava od zborova. [...] Za ljubovta se ne razgovara. Taa postoi. Neka dođe nota koga mi se javi nešto vistinsko, što bi zaslužilo ljubov! Za da mogu da razmišljam za civilizaciju, za sudbinu na čoveštvo, za stremežot, za prijatelstvo u mojoj zemlji; deka bi sakal da serviram nekoja neodoliva visina koja može da se ušte ne može da se iskaže...
[...]
„Će ja čekam nota, ako toga sum se ušte živ, da prošetam peški po patotu što minuva niz poslednje selo, opkružen so mojata osmenost što tolku ja sakam, za da saznam za što treba da umram“.
Četrdeset godina podoban, dodeka sveta sa entuzijazamom u čitaocu „Maliot princ“ i njegovim savremenim porecima za ljubav što nadminuva život i smrt, Sent Egziperi poleta u mediteranska noć za vreme izvidničke misije - i nestanka posekogaša.
Autor: Marija Popova
Izvor: themarginalian.org
Foto: OneHotBook
Prevod: Ikona