Smrt ne dolazi svima na isti način, niti je svi dočekuju istim dostojanstvom, strahom, samoćom ili okruženjem. Zolu zanima upravo ta nejednakost ljudskog iskustva: kako poslednji trenuci otkrivaju ono što je društvo tokom života prikrivalo.
Postoje pisci koji ne okreću pogled kada čovek ostane sam sa onim najtežim: smrću, strašću, bolešću, siromaštvom, stidom, ljubavlju ili društvenom osudom. Zola upravo tu pronalazi priču. Njegovi junaci nisu idealizovani, ali nisu ni hladno posmatrani; oni su ljudi od krvi, tela, straha, želje i sudbine, uhvaćeni u trenucima kada život pokazuje svoje pravo lice.
U priči Kako se umire Zola se bavi smrću ne kao apstraktnom temom, nego kao događajem koji različito izgleda u različitim životima, porodicama i društvenim slojevima.
U ostalim pričama zbirke pojavljuju se ljubav, strast, zanos, mala mesta, svakodnevni ljudi, neobični događaji i moralne napetosti koje Zola prikazuje sa svojom prepoznatljivom energijom. Za jednu noć ljubavi otvara prostor želje i unutrašnje slabosti, Svetkovina u Kokvilu donosi živost zajednice i njenog kolektivnog daha, dok Žan Gurdon i Odbojne šire zbirku prema različitim sudbinama i licima ljudskog života.
